Puž bačvaš pripada porodici Tonnidae. Može narasti do 30 cm, pa je bačvaš jedan od najvećih puževa Jadrana. Kućica ove vrste puža bačvastog je oblika, vrlo je velika i relativno krhka. Kućica ima 6-7 zasvođenih zavojnica, s 20-22 spiralna obruča koji su širi od međuprostora, a posljednja zavojnica daleko je najveća. Ušće je veliko, kanal kratak, vanjaska usna je nazubljena. Poklopca nema. Boja kućice tamno je žućkasta, vrh taman. Živi pojedinačno ili u rijetkim grupama na mekanom i pjeskovitom ili muljevitom dnu, na dubini od 10 do 150 m. Hrani se bodljikašima i drugim mekušcima Iz pljuvačne žlijezde izlučuje aspartnu i 2-4%-tnu sumpornu kiselinu kojom otapa ljušture plijena. Vrijeme razmnožavanja je od VIII-X mjeseca. Rasprostranjen je u Indo-Pacifiku, istočnom Atlantiku te cijelom Sredozemlju i Jadranskom moru. U Jadranu naseljava priobalna područja do 5 nautičkih milja udaljenosti od obale. U sjevernom dijelu Jadrana vrlo je rijedak. Najbrojnija naselja ove vrste zabilježena su u srednjedalmatinskim kanalima i zaljevima. Zbog atraktivnog izgleda i svoje veličine često se izlovljava i prodaje kao suvenir. Stoga se njegove populacije posljednjih godina sve više prorjeđuju. Od 1994. godine puž bačvaš je zakonom zaštićena vrsta.
zaštićena vrsta
Školjka cilindričnog oblika, produžena i sliči datuli. Veličine je do 12 cm. Brava je bez zubića. Ljuske imaju tanke koncentrične i radijalne pruge. Boja ljuštura je mrko-žuta; unutrašnjost bjelkasto-plavkasta. Živi u kanalima čiji se promjer širi rastom školjke. Nagriza vapnenasti kamen, a može izdubiti podlogu i više od 1 cm na godinu ovisno o vrsti podloge.
Životna dob prstaca je i do 80 godina. Mrijesti se u proljeće i ljeti. Ličinke se nalaze u planktonu do ljeta. Značajna je vrsta vapnenaste podloge u svim zajednicama od gornjeg infralitoralnog ruba do 10 m dubine. U Jadranu česta, i jedna je od najcjenjenijih vrsta školjkaša, čije su populacije zbog prekomjernog izlovljavanja jako smanjene. Zbog toga je od zakonom strogo zaštićena vrsta.
strogo zaštićena vrsta
Kućica puža je vretenasta, ušće relativno usko i dosta izduženo. Vanjska je usna jaka i nije nazubljena; kolumela ima 4 nabora. Poklopca nema. Kućica je žutosmeđa; doljnja polovina posljednje zavojnice je smeđe boje i spiralno se zavija oko cijele kućice sve do vrha.dužine do 20 cm. Živi na čvrstim i detritusnim dnima u blizini obale otoka i kopna od 20-85 m. Obitava u biocenozi detritusnih dna otvorenog mora, u koraligenskoj biocenozi i biocenozi obalnih detritičkih dna. Mediteranski je endem, rasprostranjen uzduž istočne obale Jadrana, od Cvatata do Rovinja, ali je rijetka vrsta. Od 1994. godine puž bačvaš je zakonom strogo zaštićena vrsta.
zaštićena vrsta
Nova vrsta za Jadran Četiri pojedinačne ljušture školjkaša Rhomboidella prideauxi (Leach, 1815) (Mytilidae) sakupio je F. Velkovrh u području Kornatskog otočja. To je prvi nalaz te vrste u istočnom dijelu Jadranskog mora. Ranije vrsta je bila zabilježena u Sredozemnom moru i u istočnom Atlantskom oceanu. Rhomboidella živi na stjenovitom i pomičnim dnima (šljunak, detritička dna), od zone plime i oseke do većih dubina.
nova vsta za Jadran
Ljušture su izduženog i ovalnog oblika veličine do 12 cm. Vanjska površina ljuštura je hrapava i ima po cijeloj površini koncentričn epruge i rebra sa zubićima. Ljušture su s vanjske strane bijeložućkaste, a iznutra bjelkaste boje. Živi na kamenitim dnima, buši hodnike u vapnenoj podlozi, mulju i drvetu. Kanali se šire kako ljušture rastu.
zaštićena vrsta
Školjka s trokutasto-lepezastim ljušturama i blago ispupčenim središnjim grebenom. Dužine je i do 120 cm i najveći je školjkaš Jadrana. Ljušture su krte, lomljive, vanjska površina je kružno izbrazdana s uzdužnim rebrima koja nose brojne bodljikave ljuske. U starijih primjeraka ljuske i rebra ne dolaze do izražaja. Unutrašnjost ljuštura je sedefasta, a dobro se uočavaju dva nejednaka otiska mišića zatvatrača. Brava bez zuba. Izvana je boja ljuštura svjetlosivosmeđa, a iznutra sjajna svjetlosmeđa. Živi prednjim dijelom zakopana u sediment. Rasprostranjena na pjeskovitim dnima od 3 m dubine, pogotovo u livadama morskih cvjetnica. Mrijesti se ljeti. Poznati simbiont s periskom je rak Pinnotheres pinnotheres. Mediteranski je endem. Široko je rasprostranjena u cijelom Jadranu od 2-30 m dubine. Zbog ishrane i korištenja ljuštura kao suvenira vrlo je ugrožena. U Hrvatskoj je zaštićena od 1977 g. a Zakonom od 2005.g. strogo je zaštićena zavičajna svojta.
zaštićena vrsta
Dubinska periska nešto je manje veličine od plemenite periske. Ljušture su relativno glatke s malobrojnim zrakasto raspoređenim rebrima. Gotovo je bez bodljikavih ljuski i bez središnjeg grebena. Stražnji rub ljuštura je više odsječen. Unutrašnjost ljušture je sedefasta i nije podijeljena na dvije polovine. Živi na dubljem detritusnom dnu ispod 25 m. Do polovine svoje dužine zakopana je u sediment .Zakonom od 2005.g. strogo je zaštićena zavičajna svojta.
zaštićena vrsta
Nova vrsta za Jadran Glavonožac Thysanoteuthis rhombus Troschel, 1857, velika je nektonska vrsta široko rasprostranjena u tropskim i subtropskim morima (Nigmatullin and Arkhipkin, 1998). Spada u nadred Oegopsida, porodica Thysanoteuthidae (Felley et al., 2001). Živi u monogamnim parovima do godine dana. Za Mediteran je po prvi puta opisana u zaljevu Mesina Troschel 1857 (Felley et al., 2001). Najbrojnije populacije zabilježene su u vodama Japana (Nishimura, 1966) gdje mnogi ribari žive od ove vrste (Roper et al., 1984). Primjerak vrste Thysanoteuthis rhombus Troschel, 1857, ulovljen je u podmorju otoka Dolfin (44°41’N - 14°41’E), u istočnom dijelu sjevernog Jadrana. Vrsta je ulovljena na povraz na dubini od 10 m. Težine je 1272 g, s dužinom leđne peraje od 346 mm. Ovo je prvi nalaz ove vrste za Jadran i najsjevrniji nalaz u Mediteranu.
nova vsta za Jadran
Zezavac, Scyllarus arctus, vrsta je morskog deseteronožnog raka (Decapoda) čiji se areal rasprostranjenja prostire od istočnog Atlantika do Sredozemnog mora, uključujući i Jadran. Obitaba na kamenitom supstratu i livadama morske cvjetnice Posidonia oceanica od 3-50 m dubine. Zezavac može narasti do 16 cm, premda češće nalazimo proimjerke od 5-10 cm duljine. Crveno smeđeg je obojenja, sa tamnim pjegama duž tijela. Na nogama mu nalazimo tamno plavo obojene prstenove. Ova je vrsta je na listi plijena mnogih pridnenih ribljih vrsta. Zezavac je zaštićena vrsta.
zaštićena vrsta
Riječni rak, Astacus astacus kako samo ime kaže slatkovodna je vrsta raka. Žive u nezagađenim potocima, rijekama i jezerima. Vrsta je rasprostranjema duž cijelog Europskoh kontinenta. U Hrvatskoj ju nalazimo u njenom kontinentalnom djelu. Mužjaci mogu narasti do 16 cm, a ženke do 12 cm duljine. Riječni rak noćna je životinja koja se hrani kukcima, njihovim ličinkama, mekušcima, biljem, itd. Danju se skrivaju u rupama ispod kamenja. Spolno zreli postaju nakon 3-4 godine. Oplođena jaja ženka nosi na svojim plivajućim nogama dok se iz njih ne izvale planktonske ličinke mladih rakova. Krajem 19. st i početkom 20. st. cjelokupnu populaciju riječnog raka u Europi zahvatila je epidemija gljivičnog oboljenja koja je uvelike smanjila njihovu brojnost. U isto je vrijeme iz Amerike je unesena vrsta Oronectes limosus otporna na gljivicu kao nadomjestak našoj vrsti, ne znajući pri tom da je ona prenosila gljivicu i na taj način još više naštetila autohtonoj populaciji. Na crvenoj listi (IUCN Red List of Threatened Species) Astacus astacus ima status ranjive (vulnerable) vrste. U Hrvatskoj riječni je rak strogo zaštićena vrsta.
strogo zaštićena vrsta
Hlap, Homarus gammarus, najveća je naša vrsta među deseteronožnim rakovima (Decapoda). Vrsta je rasprostranjena od istočnog dijela Atlanskog oceana, preko Sredozemnog mora do Crnog mora. Obitava do 150 m dubine, ali se najčešće zadržava do 50 m na kamenitom morskom dnu. Hlap je noćni lovac, samotnjak i vrlo teritorijalna vrsta. Po danu ga možemo naći sakrivenog u rupama. Ženke nose jaje tokom cijele godine. Mladi se izvaljuju kao planktonske ličinke koje se nakon 3 tjedna ukopavaju u sediment, te tako provode slijedeće 2 godine. Kada dosegnu veličinu od približno 15 cm sediment zamjenjuju rupama u kamenitom dnu. Spolnu zrelost dostižu sa 4-5 godina starosti. Hrane se drugim rakovima, mekušcima, bodljikašima, ali i aktivno love manje riblje vrste. Najveći ulovljeni hlap je težio 19 kg sa svojih 1,26 m duljine. Uobičajene dužine ove vrte jesu oko 40 cm, te cca. 0,7 kg težine. Homarus gammarus zaštićena je vrsta, te se njen izlov regulira Zakonom o morskom ribarstvu.
zaštićena vrsta
Kozica Brachycarpus biunguiculatus, kozmopolitska je vrsta cirkum tropskog rasprostranjenja. Prvi njen nalaz u Jadranskom moru zabilježen je 2001. godine u podmorju otočja Ćutin. Vrsta je mala i ne prelazi 30 mm duljine. Noćna je životinja, koja se po danu skriva među kamenjem i morskom travom. Nalazimo je od 0-46 m dubine.
nova vsta za Jadran
Rakovica, Maja squinado, naša je najveća vrsta iz skupine kratkorepih deseteronožnih rakova (Decapoda, Brachiura). Stanište joj se rasprostire od Sjevernog Atlantika do Sredozemnog mora. U Jadranu je nalazimo duž cijele naše obale. Nastava kamenita morska dna, a zimi je možemo naći i na sedimentnim dnima. Hrani se različitim skupinama organizama; zimi više algama i mekušcima, dok ljeti u njenoj pprehrani dominiraju mnoge vrste bodljikaša. Rakovica je gospodarski atraktivna vrsta, te je stoga njen izlov reguliran Zakonom o morskom ribarstvu. U Hrvatskoj ova je vrsta zaštićena.
zaštićena vrsta
Kuka, Scyllarides latus, najveća je vrsta od tri prisutne iz Porodice Scyllaridae u Jadranu. Kuka je rasprostranjena od Istočnog Atlantika, preko Sredozemnog mora do našeg Jadranskog mora. Nalazimo je na dubinama od 4-100 m na kamenitim i sedimentnim dnima. Hrani se pretežito mekušcima.Najveća izmjerena veličina tjela iznosila je 45 cm, premda obično ne naraste veća od 30 cm. Vrlo je rijetka, stoga nije gospodarski interesantna.
rijetka vrsta
Hlap, Homarus gammarus, najveća je naša vrsta među deseteronožnim rakovima (Decapoda). Vrsta je rasprostranjena od istočnog dijela Atlanskog oceana, preko Sredozemnog mora do Crnog mora. Obitava do 150 m dubine, ali se najčešće zadržava do 50 m na kamenitom morskom dnu. Hlap je noćni lovac, samotnjak i vrlo teritorijalna vrsta. Po danu ga možemo naći sakrivenog u rupama. Ženke nose jaje tokom cijele godine. Mladi se izvaljuju kao planktonske ličinke koje se nakon 3 tjedna ukopavaju u sediment, te tako provode slijedeće 2 godine. Kada dosegnu veličinu od približno 15 cm sediment zamjenjuju rupama u kamenitom dnu. Spolnu zrelost dostižu sa 4-5 godina starosti. Hrane se drugim rakovima, mekušcima, bodljikašima, ali i aktivno love manje riblje vrste. Najveći ulovljeni hlap je težio 19 kg sa svojih 1,26 m duljine. Uobičajene dužine ove vrte jesu oko 40 cm, te cca. 0,7 kg težine. Homarus gammarus zaštićena je vrsta, te se njen izlov regulira Zakonom o morskom ribarstvu.
zaštićena vrsta
Rak kamenjar, Austropotamobius pallipes, ugrožena je vrsta slatkovodnog raka rasprostranjena od južne do zapadne Evrope uključujući i Britansko otočje. U Hrvatskoj ju nalazimo u južnim i jugozapadnim djelovima, te na nekim otocima. Vrsta može narasti do 12 cm. Nastava naše potoke i jezera, gdje se skriva među kamenjem i lovi plijen. Razlog ugroženosti ove vrste je u antropogenom naseljavanju vrste Pacifastacus leniusculus koja je otporna na gljivično oboljenje riječnih rakova, te ga ujedno širi na populaciju autohtonih vrsta koje nemaju istu rezistenciju. Kao i svi riječni rakovi i ova je vrsta vrlo osjetljiva na zagađenja. Zbog svih tih razloga populacija ovog riječnog raka je u opadanju, te je zbog toga vrsta proglašena rijetkom i ranjivom ( Rare and Vulnerable) prema Bernskoj Konvenciji. U Hrvatskoj je vrsta strogo zaštićena.
strogo zaštićena vrsta
Kozica Hippolyte prideauxiana, Atlansko-Mediteranskog rasprostranjenja. Prvi njen nalaz u Jadranskom moru zabilježen je 2001. godine u podmorju u blizini grada Rijeke. Vrsta je karakterističnog bijelo crvenog prugastog obojenja, a veličinom ne prelazi 30 mm duljine. U Jadranu je pronađena na morskom ljiljanu vrsti Antedon mediteranea. U Atlantiku je nalazimo u komenzalizmu sa vrstom Antedon bifida. Obitava do 60 m dubine.
nova vsta za Jadran
U Prirodoslovnom muzeju Rijeka nalaze se tipovi (jedan holotip i 10 paratipova) na kojima je opisana vrsta Gobius kolombatovici Kovačić & Miller, 2000 (kataloški brojevi 642, 635, 636, 637, 638, 639, 640, 641). Još jedan paratip ove vrste čuva se u British Museum of Natural History u Londonu. Opis nove vrste ribe objavili su Marcelo Kovačić i Peter James Miller 2000. godine u časopisu «Cybium» Francuskog ihtiološkog društva. Novoopisana vrsta riba dobila je znanstveno ime Gobius kolombatovici u čast našeg velikog prirodoslovca, prof. Jurja Kolombatovića (1843-1908). On je u istraživanju riba značajan u evropskim okvirima. Od njegovih radova, najvažniji je rad o glavočima splitskog područja iz 1891. godine, u kojem uz ostale podatke, opisuje 6 novih vrsta i podvrsta ove porodice. Primjerci koje je sakupio Kolombatović i koji su pohranjeni u bečkom prirodoslovnom muzeju korišteni su u mnogim radovima evropskih ihtiologa u proteklih stotinu godina. Kolombatovićev glavoč, Gobius kolombatovici, je 10-12 cm velika riba, pripada obitelji glavoča (Gobiidae). Karakterističnog je obojenja, uzdužno raspoređenih velikih narančastih pjega i sa crnom mrljom na prvoj leđnoj peraji. Do sada je pronađena samo na četiri lokaliteta tijekom 1998. godine uz istočnu obalu otoka Krka. Živi na dubinama 15-38 m, na dnu sastavljenom od detritičnog pijeska i finog šljunka i kamenja, najčešće uz podnožje strmih podvodnih stijena. O biologiji ove vrste za sada se ne zna puno, kao i za većinu rijetko sakupljanih vrsta glavoča Mediterana od kojih su mnogi opisani još u 19. stoljeću. Ova vrsta pripada porodici glavoča (Gobiidae), jedne od tri vrstama najbrojnije porodice riba. Sada je poznato oko 2.000 vrsta ove porodice, a broj opisanih vrsta stalno se povećava. Pretežno žive u moru i bočatim vodama, rjeđe u slatkim vodama. Većinom obitavaju na priobalnim dnima u toplim i umjereno toplim morima, malo vrsta zalazi duboko ili u hladnija mora. Glavoči su male ribe, a nekoliko tropskih vrsta jedne su od najmanjih riba, ali i kralježnjaka općenito, na svijetu.
holotip
U Prirodoslovnom muzeju Rijeka nalaze se tipovi (jedan holotip i 2 paratipa) na kojima je opisana vrsta Knipowitschia radovici Kovačić, 2005 (kataloški brojevi 1211, 1212, 1213). Tipovi ove vrste ne čuvaju se ni u jednoj drugoj ustanovi u svijetu. Još ne postoji primjerak ulovljene odrasle ženke, već samo odraslih mužjaka i juvenilnih primjeraka. Opis nove vrste ribe objavio je Marcelo Kovačić 2005. godine u časopisu «Cybium» Francuskog ihtiološkog društva. Novoopisana vrsta riba dobila je znanstveno ime Knipowitschia radovici u znak zahvalnosti kolegi ornitologu Draganu Radoviću koji je podstaknuo i pomogao istraživanja slatkovodnih glavoča uz jadransku obalu. Radovićev glavoč, Knipowitschia radovici, je vrlo mala riba, ispod 4 cm dužine, pripada obitelji glavoča (Gobiidae). Obojenje, koje se sastoji iz pjega raspoređenih po tijelu, razlikuju se u detaljima između odraslih mužjaka i juvenilnih primjeraka ove vrste. Vrsta je do sada pronađena samo u rijeci Norinu, pritoku Neretve. Odrasli primjerci pronađeni su na najvećoj dubini (5,5 m) rijeke u brzoj matici na šljunkovitom dnu koji na rubu matice postaje muljevit. Juvenilni primjerci sakupljeni su u plitkom dijelu rijeke, među vegetacijom. Biologija ove vrste za sada je nepoznata. Ova vrsta pripada porodici glavoča (Gobiidae), jedne od tri vrstama najbrojnije porodice riba. Sada je poznato oko 2.000 vrsta ove porodice, a broj opisanih vrsta stalno se povećava. Pretežno žive u moru i bočatim vodama, rjeđe u slatkim vodama. Većinom obitavaju na priobalnim dnima u toplim i umjereno toplim morima, malo vrsta zalazi duboko ili u hladnija mora. Glavoči su male ribe, a nekoliko tropskih vrsta jedne su od najmanjih riba, ali i kralježnjaka općenito, na svijetu.
holotip
U Prirodoslovnom muzeju Rijeka nalaze se tip (jedan paratip) na kojem je opisana vrsta Neogobius rizensis Kovačić & Engin 2008 (kataloški broj 1456). Holotip i još tri paratipa ove vrste čuvaju se na Faculty of Fisheries, Karadeniz Technical University. Opis nove vrste ribe objavili su Marcelo Kovačić i Semih Engin 2008. godine u časopisu «Cybium» Francuskog ihtiološkog društva. Novoopisana vrsta riba dobila je znanstveno ime prema gradu u sjevernoistočnoj Turskoj, u čijoj blizini su opisani primjerci sakupljeni. Glavoč iz Rizea, Neogobius rizensis, je do 12 cm velika riba, pripada obitelji glavoča (Gobiidae). Smeđe je boje s tamnim mrljama raspoređenim po tijelu. Do sada je pronađena samo u potoku Iyidere. Slatkovodna vrsta, živi u brzom potoku koji se niz strme planinske obronke spušta u more. Biologija ove vrste za sada je nepoznata. Ova vrsta pripada porodici glavoča (Gobiidae), jedne od tri vrstama najbrojnije porodice riba. Sada je poznato oko 2.000 vrsta ove porodice, a broj opisanih vrsta stalno se povećava. Pretežno žive u moru i bočatim vodama, rjeđe u slatkim vodama. Većinom obitavaju na priobalnim dnima u toplim i umjereno toplim morima, malo vrsta zalazi duboko ili u hladnija mora. Glavoči su male ribe, a nekoliko tropskih vrsta jedne su od najmanjih riba, ali i kralježnjaka općenito, na svijetu.
paratip
U Prirodoslovnom muzeju Rijeka nalazi se tip (jedan paratip) na kojem je opisana vrsta Neogobius turani Kovačić & Engin 2008 (kataloški broj 1457). Holotip i još jedan paratip ove vrste čuvaju se na Faculty of Fisheries, Karadeniz Technical University. Opis nove vrste ribe objavili su Marcelo Kovačić i Semih Engin 2008. godine u časopisu «Cybium» Francuskog ihtiološkog društva. Novoopisana vrsta riba dobila je znanstveno ime Neogobius turani u znak zahvalnosti kolegi ihtiologu Davut Turanu koji je pomogao istraživanja slatkovodnih glavoča uz obalu Crnog mora. Turanov glavoč, Neogobius turani, je do 11 cm velika riba, pripada obitelji glavoča (Gobiidae). Tamnoljubičaste je boje s svjetlim pjegama raspoređenim po tijelu. Do sada je pronađena samo u potoku Aksu, blizu mjesta Giresun. Slatkovodna vrsta, živi u brzom potoku koji se niz strme planinske obronke spušta u more. Biologija ove vrste za sada je nepoznata. Ova vrsta pripada porodici glavoča (Gobiidae), jedne od tri vrstama najbrojnije porodice riba. Sada je poznato oko 2.000 vrsta ove porodice, a broj opisanih vrsta stalno se povećava. Pretežno žive u moru i bočatim vodama, rjeđe u slatkim vodama. Većinom obitavaju na priobalnim dnima u toplim i umjereno toplim morima, malo vrsta zalazi duboko ili u hladnija mora. Glavoči su male ribe, a nekoliko tropskih vrsta jedne su od najmanjih riba, ali i kralježnjaka općenito, na svijetu.
paratip
Simbol PMR-a, rijetka vrsta Jedna od vrsta glavonožaca koja najviše zbunjuje. Živi u pelagijalu, otvorenoj oceanskoj vodi, daleko od obale u subtropskim i tropskim morima. Iako su ovi galvonošci poznati pod imenom papirnati nautilusi nisu niti papirnati, a niti nautilusi. Ljuštura jedrilca je posebna među mekušcima. Stvara je jedino ženka u slučaju zaštite jaja koja su smještena unutar ljušture u dugim nitima. Ženka jedrilca živi unutar ljušture i štiti jaja, dok se mladi ne izlegu. Na krajevima prvog para krakova ( ima ih osam kao i ostali oktopodi) ima široki jedru slični džep. Obično ženka jedrilca drži ove džepove preko ljušture, a oni također služe za lov plijena koji upliva u njih. Mužjak jedrilca mnogo je manji od ženke. Dok ženka dosegne veličinu i više od 10 cm, ljuštura može biti i veća od 45 cm, mužjak je veličine ispod 2 cm. Mužjak jedrilca je specifičan zbog povećanog trećeg tentakula, kojeg drži u vrećici dok mu ne zatreba. Kao i kod drugih glavonožaca ovaj se krak zove hektokotilus. Mužjak jedrilca za razliku od svojih većih srodnika, uvijek odbacuje svoj hektokotilizirani krak, te su kasniji nalazi njihova vlastita oznaka. To podrazumijeva da nakon kopulacije mužjak ugiba jer nisu pronađeni mužjaci s ponovno hektokotiliziranim krakom tako daleko. Općenito je jedrilce teško naći, baš zbog njihovog pelagičkog načina života. Više se nađu otplavljenje ljušture jedrilca morem nanešene na obalu, te su na taj način ljušture jedrilca nađu kao predmeti u mnogim zbirkama. Znanstveno ime Argonauta argo potječe iz grčke mitologije. Argonauti su bili grčki heroji koji su htjeli od kralja Kolchisa oteti zlatno runo. Zvali su se argonautima jer se njihov brod zvao Argo. Otkrivači jedrilca su pogreškom, njegove jedru slične džepove kao lokomotornog organa usporedili s mitskim brodom argo. Ova rijetka vrsta ulovljena je u senjskim vratima i njalazi se u Malakološkoj zbirci Prirodoslovnog muzeja Rijeka. Zbog simbolike građe i funkcije ženke jedrilca, čuvanje jaja u kućici i osam krakova koji se protežu, upravo simbolizira djelatnost Prirodoslovnog muzeja Rijeka kao ustanove koja čuva prirodnu baštinu, a čija se djelatnost grana na istraživanja, obradu, pohranjivanje, zaštitu, objavljivanje i promidžbu prirodoslovne građe i prirode uopće. Od 1995. g. stilizirani crtež ženke jedrilca prepoznatljiv je znak Prirodoslovnog muzeja Rijeka.
rijetka vrsta
U Prirodoslovnom muzeju Rijeka nalaze se tipovi (4 paratipa) na kojima je opisana vrsta Knipowitschia montenegrina Kovačić & Šanda 2007 (kataloški broj 1600). Holotip i još četiri paratipa ove vrste čuvaju se u Nacionalnom muzeju u Pragu. Opis nove vrste ribe objavili su Marcelo Kovačić i Radek Šanda 2007. godine u časopisu «Journal of the National Museum (Prague)". Novoopisana vrsta riba dobila je znanstveno ime prema zemlji pronalaska, Crnoj Gori. Crnogorski glavoč, Knipowitschia montenegrina, je vrlo mala riba, ispod 4 cm dužine, pripada obitelji glavoča (Gobiidae). Obojenje, blijede pjege raspoređene po tijelu, razlikuje se u detaljima između mužjaka i ženki ove vrste. Do sada je pronađena samo u rijeci Morači. Živi na dnu u plitkom i sporom dijelu rijeke, na šljunku, ponegdje prekrivenom finim talogom ili nitastim algama. Biologija ove vrste za sada je nepoznata. Ova vrsta pripada porodici glavoča (Gobiidae), jedne od tri vrstama najbrojnije porodice riba. Sada je poznato oko 2.000 vrsta ove porodice, a broj opisanih vrsta stalno se povećava. Pretežno žive u moru i bočatim vodama, rjeđe u slatkim vodama. Većinom obitavaju na priobalnim dnima u toplim i umjereno toplim morima, malo vrsta zalazi duboko ili u hladnija mora. Glavoči su male ribe, a nekoliko tropskih vrsta jedne su od najmanjih riba, ali i kralježnjaka općenito, na svijetu.
paratip
U Prirodoslovnom muzeju Rijeka nalaze se tipovi (jedan holotip i 1 paratip) na kojima je opisana vrsta Cobitis jadovaensis Mustafić et al., 2008 (kataloški brojevi 1654, 1655). Preostali paratipovi čuvaju se na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu. Opis nove vrste ribe objavili su Perica Mustafić i suradnici 2008. godine u časopisu «Folia Zoologica». Novoopisana vrsta riba dobila je znanstveno ime Cobitis jadovaensis prema rijeci Jadovi u Lici u kojoj je pronađena. Vijun iz Jadove mala je, do 10 cm duga riba vitkog izduženog tijela. Tijelo dominiraju nizovi uzdužnih pjega. Živi samo u ovoj rijeci, izoliranom toku u Lici. Zanimljivo je da rijeka ljeti presušuje, te vrsta vjerojatno preživljava sklanjanjem u podzemnim vodama. Biologija ove vrste za sada je nepoznata. Ova vrsta pripada porodici vijuni (Cobitidae). Sada je poznato oko 180 vrsta ove porodice, a broj opisanih vrsta stalno se povećava. Vijuni su slatkovodne pridnene vrste, najčešće žive skrivene na dnu.
holotip
Ovu ljubicu je oko 1786. godine u Karavankama pronašao poznati slovenski botaničar K. Zoys (1756–1799) i poslao je svom botaničkom mentoru F. K. Wulfenu (1810–1885) u Celovec. Taj je biljku prepoznao kao novu vrstu i imenovao je po pronalazaču. Njezini veliki žuti cvjetovi imaju pet latica od kojih su četiri okrenute prema gore a jedan prema dolje, što je osobina maćuhica, pretežno mediteransko rasprostranjenih biljaka. Zoysova ljubica je biljka neobične rasprostranjenosti. Iako je prvi puta pronađena i prepoznana kao nova vrsta u Sloveniji, ta biljka ima centar raširenosti tek u bosansko-hercegovačkim, crnogorskim i albanskim planinama. Dobro se osjeća na kamenitim travnjacima i smirenim i vlažnim točilima na karbonatnoj podlozi u subalpinskom i alpinskom pojasu. U herbariju Prirodoslovnog muzej Rijeka nalaze se primjerci iz planine Vranice u Bosni i Hercegovini.
zanimljiva vrsta
Kitaibelov jaglac je endem zapadnih i centralnih Dinarida od Kleka i Velebita u Hrvatskoj na sjeverozapadu pa sve do Visočice i Veleži u Bosni i Hercegovini na jugoistoku. Uspijeva u pukotinama karbonatnih stijena i na stjenovitim policama u gornjem montanskom i subalpinskom pojasu. Ova izrazito dekorativna biljka je ljepljiva zbog žljezdastih dlaka na listovima i stabljiki. Cvate u svibnju i lipnju. U herbariju Prirodoslovnog muzej Rijeka nalaze se primjerci iz planine Čvrsnice u Bosni i Hercegovini.
endem
Kanjon Tare već je odavno poznat botaničarima po svojim florističkim posebnostima. U pukotinama stijena dubokog kanjona susreću se planinske biljke s vrhova Durmitora s onima termofilnijima s dna kanjona pa su buketi koji tako nastaju u biljnogeografskom smislu zbilja bizarni. Ti divlji i duboki dinarski kanjoni u geološkoj prošlosti djelovali su kao glacijalni refugij mnogim živim bićima koja su tu preživjela neugodnu klimu ledenih doba. Jednog takvih smatra se i Glišićevo zvonce sa neobično velikim cvjetovima nebesko plave boje. Pronašli smo ga na klasičnom nalazištu ispod vrha Ćurevac, u teško dostupnim pukotinama stijena iznad kanjona Tare, gdje ga je 1937. godine pronašao crnogorski botaničar Vilotije Blečić (1911-1981). Raste na dosta ograničenom prostoru donjeg toka rijeke Tare nizvodno od Đurđevića Tare pa do kanjona Sušice u Durmitoru i jedan on naljepših endema kanjona Tare.
endem
Istarski zvončić uspijeva u pukotinama stijena litoralnih padina od istočne Istre preko Kvarnerskog Primorja i otoka pa do sjevernog i srednjeg Velebita sve do Jablanca pa ga stoga svrstavamo u sjevernojadranske endeme. U svim djelovima je više manje pustenasto dlakav pa se po tome najbolje razlikuje od veoma srodnog prozorskog zvončića (C. fenestrellata Feer ssp. fenestrellata). Herbarij Prirodoslovnog muzeja Rijeka čuva primjerke sakupljene u pukotinama stijena ispod Velikih Brisnica na sjevernom Velebitu. Cvate u svibnju i lipnju. Između Velebita i Kotora uspjeva još nekoliko morfološki sličnih zvončića, koji su filogenetski veoma srodni s istarskim: već spomenuti prozorski, pa Portenschlagov (C. portenschlagiana Schultes in Roemer & Schultes), Poschkarskyjev (C. poschkarskyana Degen), a sa druge strane Jadranskog mora, na Monte Garganu, garganski zvončić (C. garganica Ten.), što upućuje na postojanje starih kopnenih veza između Balkanskog i Apeninskog poluotoka.
endem
Kada botaničari pokušavaju utvrditi razlike između biljnih vrsta na prostoru Balkanskog poluotoka, jedan od problema s kojim se susreću je i polimorfnost biljaka - ista biljna vrsta na različitim mjestima može različito izgledati. To se posebice odnosi na zvonca (rod Edraianthus) koja obuhvaćaju oko 13 vrsta, iako se oko broja vrsta botaničari još uvijek nisu konačno složili. Većinom su to rijetke i usko rasprostranjene biljke. Najviše vrsta zvonca nalazimo na Dinaridima, a pravi centar bioraznolikosti tog roda je na planinama Biokovo u Hrvatskoj te Maglić i Durmitor u Crnoj Gori. Zanimljivu populaciju s lopatičastim i narovašenim listovima rozete nalazili su botaničari na Durmitoru, najčešće u pukotinama stijena. Tek su nedavno slovenski i srpski botaničari došli do spoznaje da se radi o novoj vrsti i imenovali je u čast crnogorskog botaničara Vukića Pulevića (1938–), a holotip (primjerak po kojem je vrsta opisana kao nova za znanost) se nalazi u herbariju Prirodoslovnog muzeja Rijeka.
holotip
Ova smilika je višegodišnja busenasta zeljasta biljka s kratkim kvržičavim korijenom. Stabljike su brojne, uspravne, jednostavne, 5-15 (-20) cm visoke, tanke, s 2-4 (-5) listova. I stabljika i listovi su vunasto pustenasto dlakavi. Svaka cvatna glavica sadrži u središtu dvospolne cvjetove, a po obodu ženske. Cvjetovi su žuti. U cvatu je od srpnja do kolovoza. Pichlerova smilika je biljka zasjenjenih pukotina karbonatnih stijena subalpinskog i alpinskog pojasa. Raširena je u Dinaridima Bosne i Hercegovine i Crne Gore te u Prokletijama. U herbariju Prirodoslovnog muzej Rijeka nalaze se primjerci iz Albanije i Crne Gore. Endem je centralnih i južnoistočnih Dinarida.
endem
Dinarski pakujac je kao novu vrstu na hercegovačkim planinama Čvrsnici i Veleži prepoznao austrijski botaničar G. Beck (1856-1931). Raste u pukotinama karbonatnih stijena, a nalazimo ga i u vegetaciji karbonatnih polusmirenih i smirenih točila u altimontanskom i subalpinskom pojasu. U herbariju Prirodoslovnog muzeja Rijeka nalaze se i primjerci s Troglava iznad Livanjskog polja te Paruna u albanskim Prokletijama, s krajnjeg sjeverozapada i jugoistoka areala te izuzetno dekorativne biljke. U sjeverozapadnim Dinaridima nalazimo dinarskom pakujcu sličnog Kitaibelovog pakujca (A. kitaibelii Schott) koji je relativno čest od Obruča iznad Rijeke pa sve do Velebita. Endem je centralnih i južnoistočnih Dinarida.
endem
Ignazij Dörfler (1866-1950) bio je pasionirani austrijski botaničar koji se 1914. godine priključio komisiji za razgraničenje Crne Gore i Albanije. Tom prilikom prikupio je obiman i vrijedan herbarijski materijal od kojeg veći dio nije bio poznat tadašnjoj botaničkoj javnosti. Jedna od takvih biljaka bila je i lopuh, za kojeg je austrijski botaničar A. Hayek (1871-1928) ustanovio da se radi o novoj vrsti i imenovao je u čast njezina pronalazača. Dörflerov lopuh je rijetka biljka i endem albanskih Prokletija. Uspijeva u visokim zelenima i vlažnim točilima na karbonatnoj podlozi iznad gornje granice šume. U herbarijskoj zbici Prirodoslovnog muzeja Rijeka nalaze se primjerci iz Albanije.
endem
Balthazar Hacquet (1739-1815), francuski liječnik i poznati botaničar, bio je strastveni prirodoslovac. Na jednom od svojih pustolovnih putovanja po dinarskim planinama, 1781. godine je na Grobničkom polju pronašao zanimljivu biljku koja nije pripadala ni jednoj do tada poznatoj vrsti. Za znanost ju je opisao grafikom u svom poznatom djelu Plantae alpinae Carniolicae.Sitna hrskavica je jedina predstavnica svog roda na prostoru Dinarida. Posebno su zanimljive njene prozirne i blještave brakteje zbog kojih biljka ima pitoreskni izgled. Obično uspijeva na ogoljelim površinama od najviših vrhova do same morske obale. Klasično joj je nalazište na Grobničkom polju.U herbariju Prirodoslovnog muzej Rijeka nalaze se primjerci iz planinskog masiva Zelengore u Bosni i Hercegovini.
zanimljiva vrsta
Ovu mlječiku je tek 1981. godine prvi put u Hrvatskoj pronašao riječki botaničar M. Randić. S obzirom da nalikuje ostalim vrstama mlječika iz podroda Chamaesyce, lako ju je zamijeniti s nekom od njih, pa se tako dugo vremena krila pod drugim imenom. Prilegla mlječika je neofit podrijeklom iz tropskih i suptropskih dijelova Amerike, odakle se subspontano širi u toplija područja. Uobičajeno uspijeva na antropogenim gaženim staništima. Mi smo je pronašli u Rijeci, u Parku Nikole Hosta pored zgrade Državnog arhiva.
neofit
Vulfenija je jedan od najzanimljivijih rodova u europskoj flori koji obuhvaća tri vrste. Čuveni botaničar N. J. Jacquin (1727.-1817.) dao mu je ime po poznatom botaničaru koji ju je otkrio u Karnijskim Alpama već 1779. godine, isusovcu F. K. Wulfenu (1810-1885). Posebna unutarnja i vanjska građa vulfenije upućuje na filogenetsku starost te se ovaj rod smatra tercijarnim reliktom koji je preživio klimatske neprilike ledenog doba. Ova biljka se rijetko pronalazi u prirodi. Osim u Karnijskim Alpama na granici Italije i Austrije, uspijeva i u divljim planinama Prokletija u graničnom pojasu između Crne Gore, Albanije i Kosova. Najbolje se osjeća u sastojinama visokih zeleni, u klekovini bora krivulja i šumi molike u gornjem montanskom i subalpinskom pojasu neovisno o geološkoj podlozi, a u herbariju Prirodoslovnog muzeja Rijeka nalaze se primjerci iz Crne Gore, Albanije i sa Kosova.
tercijarni relikt
Evo kako je opisao njemački botaničar F. Markgraf (1897-1987) iz Berlina, jedan najboljih poznavatelja albanske flore, svoju pustolovinu u Albaniji i susret sa Baldaccijevom vučicom, jednom od najimenitnijih biljaka flore albanskih Prokletija (Markgraf, F. 1930 In albaniens Bergen. Verlag von Strecker und Schröder in Stuttgart, Stuttgart, str. 235): «... Der nächste Morgen sollte entscheiden, ob ich die Wulfenia Baldaccii zu sehen bekäme. Er begann mit dem Frühtrunk: Milch mit Schnee! Ein Nationalgetränk dieser Gegend, auf das sich der Gendarm schon lange gefreut hatte, und das seinen Verdauungsapparat für den Rest unserer Wanderung ausser Gefecht setzte. Dann ging es hinauf auf den Pass Qaf e Shtogut. Alle fünf Gewehre wurden zum unserem Schutz aufgeboten. Eins trug ein junger Mann, der eben erst waffenfähig geworden war. Um diesen waren alle sehr besorgt; als er einmal zurückblieb, wurde sofort gewartet, bis man sein Singen hörte. Er war auch der Eifrigste von allen. Der Pass ist sehr gestreckt und ergibt noch keineswegs einen Einblick in das Kirital;... An diesen Engpässen nun, die also die Trichterwand durchschneiden, erhalten sich senkrechte Felswände, und in deren Ritzen wuchs massenhaft die eersehnte Pflanze! Zwar blühte sie nicht mehr, aber trotzdem übertrug sich meine Begeisterung auf tie Hirten, die ihr mit Recht ein Nationalheiligtum von Shkreli erblickten...» Iako bez naoružane pratnje, i mi smo se popeli na prijelaz Qafa e Shtogut na Parunu i za razliku od Markgrafa ovu prekrasnu biljku, endem albanskih Prokletija, našli u cvatu. Na tom prijelazu, iznad bukove šume, nije rijetka. Po prvi put ju je tu 1897. godine pronašao A. Baldacci (1867-1950), sjajni talijanski botaničar i jedan od pionira u istraživanjima flore Crne Gore i Albanije. Donio ju je čuvenom mađarskom botaničaru A. Degenu (1866-1934), autoru monumentalnog rada «Flora Velebitica», koji ju je imenovao u čast pronalazača. Proteklih godina susreli smo se s njom na još dva lokaliteta u albanskim Prokletijama: na prijevojima Shtegu e Dhenvet i Mshitel, pa u herbariju Prirodoslovnog muzeja Rijeka tako čuvamo tri herbarijska lista ove zanimljive biljke kao endem albanskih Prokletija.
endem
Botanički itinerar Josipa Pančića (1814–1888) po Crnoj Gori je zbilja impozantan. Sam itinerar i katalog prikupljenih biljaka botaničkoj javnosti je predstavio u svom radu Elechnus plantarum vascularum, koji mora i danas biti na dohvat ruke svakom botaničaru zainteresiranom za dinarske biljke. Pančić se na svom putovanju među ostalim biljkama susreo i s čitavim nizom onih koje do tada botaničarima nisu bile poznate. Jedna od takvih je i prokletijski odoljen kojeg je 1873. godine pronašao na Komovima u Crnoj Gori. Uspijeva na karbonatnim točilima u subalpinskom i alpinskom pojasu, i to na mjestima na kojima se dugo zadržava snijeg. U herbariju Prirodoslovnog muzeja Rijeka nalaze se primjerci sakupljeni na najvišem vrhu Prokletija: Maja e Jezerces (2694 m), koji je i najviši lokalitet gdje je nađena ova vrsta.
zanimljiva vrsta
Vrbe uvijek zamišljamo u obliku visokih stabala. No, neke planinske vrste nešto su sasvim suprotno: sitne i stisnute uz podlogu, često i s podzemnom stabljikom, pa zato iz podloge na kojoj uspjevaju vire samo listovi. Sve su to prilagodbe na ekstremne ekološke uvjete koji vladaju na njihovim staništima. Planinska vrba je uobičajena vrsta u planinskim područjima Europe. U Dinarskim planinama je česta u subalpinskom i alpinskom pojasu gdje naseljava staništa izložena jakoj buri i hladnoći. Najviši vrhovi sjeverozapadnih Dinarida preniski su pa je zbog toga tamo nema. Pronaći ćete je u dubokim i hladnim ponikvama Liburnijskog krša, gdje se do kasnog proljeća ili čak ljeti zadržava snijeg, iako je i tamo rijetka. Najrijeđa je vrsta vrbe u Hrvatskoj. U herbariju Prirodoslovnog muzej Rijeka nalaze se primjerci iz Snežnika u Sloveniji, te Maglića na granici između Crne Gore i Bosne i Hercegovine.
rijetka vrsta